Houston, We Have a Problem! (2016)

Žiga Virc fino uparuje dim i ogledala u svom prvijencu, kojeg opisuje kao dokumentarnu fikciju, no sa naglaskom ipak na ovo drugo. On namjerava ispričati priču o jugoslavenskom svemirskom programu, kojeg je SAD toliko jako želio da su ga otkupili za nekoliko milijuna dolara, no nakon toga su shvatili da i nije baš toliko dobar. Uz ovu priču, tu je i ispovijest jednog znanstvenika koji je navodno premješten iz Jugoslavije u NASA-u, dok je njegova smrt bila lažirana, žena uplakana, a on sada nakon mnogo godina upoznaje svoju nikada viđenu kćer.

„Čak i ako se nije dogodilo, to je istina – i to je krucijalna poruka“, kaže filozof Slavoj Žižek pri kraju ovog filma, koji je isprepleten njegovim razmišljanjima o tome što je zapravo potrebno kako bi se kreirao mit. Tokom ovih epizoda, u kojima on zadirkuje način na koji su stvorena uvjerenja, kako od strane onoga tko priča, tako i od onoga tko u to vjeruje, on sjedi u velikoj mekanoj fotelji, pored starinskog TV-a. Sama lažnoća ove scene podsjetnik je na to kako je lako manipulirati vizualima. Čak i sami uskličnik na kraju naslova sugerira veliku zaigranost koja se krije u sadržaju filma.

Ako ništa drugo, ovaj film zasigurno sadrži pregršt arhivnih snimaka, koji često prikazuju jugoslavenskog diktatora Josipa Broza Tita u nimalo laskavom svjetlu, iako je većina filma vjerojatno snimljena u propagandne svrhe. Snimci jasno prikazuju neke njegove ljudske trenutke koje je pružio kameri, te koji nas pozivaju da ga sagledamo kao običnog čovjeka, a ne nekog neuništivog moćnika. Na temelju ovoga, a, pretpostavljamo, i uz pomoć proučenih povijesnih dokumenata i očevidaca, Vircova teorija počinje lagano poprimati svoj oblik. Čini se veoma nategnuto, no njegovo umijeće ipak ga ujedno čini i veoma primamljivim – što je točno ono što je redatelj i želio postići.

Virc ubrzo počinje nizati jednu teoriju zavjere na drugu, kao da želi da ga prozovemo i kažemo da je sve to lažno, iako je pitanje koliko gledatelja će ipak odabrati lakši način i prihvatiti da je sve ovo istina, što je mnogo lakše nego postavljati dodatna teška pitanja. Priča sama po sebi je istovremeno energetična i zabavna, no mnogi će nakon nekog vremena ipak požaliti što su toliko vremena proveli gledajući prevaru, makar ona bila jako dobra. Ipak, idući put kada gledate „pravi“ dokumentarac ili prilog u dnevniku, sigurno ćete se zapitati mnoga pitanja oko toga koliko toga biste trebali shvatiti zdravo za gotovo, bez obzira koliko lijepo to bilo prezentirano.