Cloud Atlas (2012)

Otkad su napravili „Matrix“, Andy i Lana Wachowski su se utemeljili kao neo-spiritualni gurui za cijelu jednu generaciju filmskih obožavatelja, proširujući umove na način da ruše granice između prave dubine i pomalo hipijevske pseudo-filozofije. „Cloud Atlas“ istražuje povezanost među ljudima i u tome je najefektivniji. A još efektivniji je u tome što je hrabar i riskantan komad popularne zabave, neobičan a ipak priručan.

Tema filma ojačana je upečatljivim trikom, gdje glavni glumci ovih 6 priča glume različite likove. Tom Hanks je na primjer hotelijer u jednoj, autor u drugoj, te mudri član plemena u trećoj priči. No, autori time nisu nužno željeli aludirati na reinkarnaciju, već sugestiju da dokle god čovječanstvo polako i bolno napreduje, uvijek ćemo nailaziti na nešto poznato, na jeku prošlosti. U svakom periodu ljudi su podijeljeni zbog rase, vjere ili spola, a ljubav je uvjiek konstantna – romantična, obiteljska ili prijateljska.

Nažalost, svih 6 priča nisu jednako kvalitetne, od kojih je vjerojatno najgora ona u sadašnjosti o starom piscu sa financijskim problemima. Bez obzira na to, svaka ima svoju čar i ambijent koji joj savršeno odgovara, a fluidna montaža Alexandera Bernera je na visokoj razini, te nas drži u iščekivanju cijelo vrijeme, bez obzira na skokove u prošlost ili budućnost. Ljudska potreba za bilježenjem događaja također pomaže sve skupa povezati, te dobro pokazuje kako nečiji dnevnici i bilješke iz prošlosti mogu postati skripte za romane ili filmove u budućnosti.

Napraviti film od 172 minute nije nimalo laka stvar, te redatelji zaslužuju svaku pohvalu za taj podhvat. Koliko dobro će vas film pogoditi na emocionalnom nivou je sasvim individualna stvar, no poruke nisu kontroverzne, samo što ih film poručuje na veoma direktan i iskren način koji bi mogao odbiti neke ljude ako se ne slažu s njiima od prvog trenutka. No, što god mislili o „Cloud Atlasu“, definitivno ga ne možete ignorirati.