Never Let Me Go (2010)

Oni koji su već pročitali roman „Never Let Me Go“ Kazua Ihisgura, znaju koliko je to tužna i snažna priča, te su se zasigurno potrudili ne pokvariti ju drugima dok ju preporučuju. No, ova odlična filmska adaptacija ne brine se mnogo oko razotkrivanja tajni u ranoj fazi. Prava snaga Ishigurove priče jest u njenim emocijama, a ne iznenađenjima.

Kathy, rezervirana mlada žena, je naš pripovjedač i vodič u ovoj alternativnoj verziji stvarnosti. U toj stvarnosti, napreci u medicini povećali su očekivanu životnu dob ljudi na 100 godina. Kathy priča o „brižnicima“ i „donorima“ te se prisjeća doba kada je odrastala u internatu zvanom Hailsham, gdje draga učiteljica Lucy objašnjava činjenice života Kathy i njenim prijateljima. Detalji tih činjenica ubrzo nam bivaju otkriveni. Studenti Hailshama su „posebni“, sa posebnom sudbinom. Oni nemaju gotovo nikakav kontakt sa vanjskim svijetom, a njihov život već je predodređen. Ostatak priče bavi se pokušajima Kathy i njenih prijatelja da tu činjenicu promijene.

Film je adaptiran od strane Alexa Garlanda („The Beach“, „Sunshine“) i režiran od strane Marka Romaneka, respektabilnog gurua glazbenih spotova koji je do sada napravio samo jedan blago popularni indie film „One Hour Photo“. Kao i većina adaptacija, i ovaj film nije toliko dobar kao knjiga, no Garland i Romanek su uspjeli napraviti odličan posao prevodeći unikatnu priču u jezik filma. „Never Let Me Go“ ima elemente znanstvene fantastike, no to vam nikada ne priječi povezivanje sa likovima.

A to je ono što radi kvalitetna fikcija. Čini osjećaje svojih likova univerzalnima, bez obzira na to koliko su čudne njhove okolnosti. Mi nemamo teret koji imaju Kathy, Tommy i Ruth, no svatko od nas barem se nekad osjećao nemoćan da promjeni svoj put u životu. Ovaj film pokazuje tu borbu sa velikim osjećanjem. Definitivna preporuka svim ljubiteljima sci-fi i emotivnih filmova, jer ovo je jedan od uistinu rijetkih koji kombinira to dvoje u jedno.