Hidden Figures (2016)

“Hideen Figures” pripada onoj sekciji filmova uz pomoć se kojih se određeni rasni pripadnici mogu osjećati dobro, u kojima je rasizam problem koji se riješava inkrementalno, uz mnogo malenih pobjeda i eksplozija sreće po putu. Nasilne konfrontacije i ispadi mržnje koji su označili borbu za građanska prava ovdje su nepostojeći – umjesto toga, u ovom filmu dobivamo dirljivu istinitu priču o afro-američkim ženama u NASA-i koje su pomogle smjestiti prvog čovjeka u svemir.

Tri afro-američke žene, sve matematičke genijalke – Katherine Johnson (Taraji P. Henson), Mary Jackson (Janelle Monae) i Dorothy Vaughan (Octavia Spencer) – nazivaju se još i “kompjuterima”, što je u ono vrijeme bio naziv za ljude koji odlično barataju brojkama. One rade u NASA-i, u odvojenoj zgradi od svih ostalih, no kada se pokaže potreba za njihovom stručnošću, voditelj programa, Al Harrison (Kevin Costner), odluči uposliti Kahterine, te nakon toga film prati njen život u novoj radnoj okolini, te jednako tako i živote njenih kolegica, koje također imaju problema sa bijelim ljudima na svom poslu.

Sve tri žene reflektiraju, na neki način, pragmatični stav mnogih manjinskih skupina tog doba – one gutaju svoj ponos i ljutnju svakodnevno kako bi se umjesto toga fokusirale na veću sliku. Niti jedna od njih ne prihvaća svoj sekundarni status, no svaka se sa tim problemom bori na svoj način. Katherine dopušta svojoj nježnoj osobnosti i nedvojbenoj inteligenciji da govori umjesto nje, Mary pokreće peticije i nije ju strah verbalno se suprotstaviti glasnim ljudima, a Dorothy razmišlja na praktičan način i trudi se u svojoj okolini biti najbolja u onome što radi.

Redatelj, Theodore Melfi (“St. Vincent”), napisao je scenarij zajedno sa Allison Schroeder, adaptirajući bestseller autorice Margot Lee Shetterly. Cilj scenarija bio je da se ne osjećamo loše u vezi rasizma, već da budemo puni nade u vezi toga kako ćemo ga prebroditi, te da budemo ponosni na velika i legitimna postignuća koja smo positgli kao čovječanstvo. Melfi cijeli film prikazuje punim vesele pozitivnosti, no ipak niti u jednom trenutku to ne prelazi neku granicu uvjerljivosti. Film je uistinu zadovoljavajući, u onom klasičnom hollywoodskom stilu, sa malenim trijumfima koji sačinjavaju duži put do jednakosti – poput onog kada astronaut John Glenn (Glen Powell) odbija sjesti u svoju raketu prije nego Katherine osobno potvrdi da su sve kalkulacije ispravne. Nježna, zabavna atmosfera ovog filma u sebi skriva mnogo dublju poruku, što ga čini dobrim komplementom mnogo težim filmovima koji imaju potpuno obrnut pristup.