The Daughter (2015)

„The Daughter“ redatelja Simona Stonea veoma je osjećajna i kinematografska potraga za razlikama između odraslih i djece, te priča o očevima koji su razočaranje za svoje sinove, kako i sinovima koji preziru svoje očeve, dok titularni lik – kćer Hedvig – predstavlja najbolju šansu za razbijanje ovog otrovnog ciklusa. No, za Christiana je prekasno – prošlost je od njega već napravila ono što sada jest, a kada mu se sadašnjost počne urušavati, njemu preostaje samo pronaći način kako da upropasti i svoju budućnost. A ako ne svoju, onda bilo čiju drugu.

Ovaj filmski prvijenac kazališnog redatelja Simona Stonea adaptiran je iz kazališne verzije Ibsenovog djela „The Wild Duck“, koju je on sam proširio diljem Australije, uz mnogo kritičkog uspjeha. Stoga je za očekivati da ima veoma dobro poznavanje materijala. Uistinu se vidi da on zna svaki trik priče, svaku neizrečenu riječ i svaki osjećaj svih likova, i to savršeno. No, ono što je još veće iznenađenje jest činjenica da ovaj film nimalo ne podsjeća na kazališnu predstavu. Stone je uistinu majstorski pretočio ovo djelo na filmsko platno, uz pomoć odličnog snimatelja Andrewa Commisa. Svaka scena pomno je snimljena, a kontrasti između otvorenih pejsaža i scena koje se odvijaju unutar građevina velebno su izvedeni, te sa sobom nose i metaforu same priče, odnosno tajni koje njeni likovi kriju.

Nastupi glumaca stvarno su odlični. Odessas Young je fenomenalna u ulozi Hedvig, tinejdžerke koja polako prerasta u odraslu osobu, no ipak dovoljno mladu da i dalje može imati prisan, nevin odnos sa svojim omiljenim ocem. Ewen Leslie savršen joj je par, u ulozi Olivera. On je tu ulogu glumio i u predstavi, te je sasvim jasno da mu potpuno prirodno paše. Otto, Neill, Rush i Torv svi imaju manje, no svejedno veoma ključne uloge, te su i oni svoje nastupe odradili na visokoj razini. Rush je posebno karizmatičan u ulozi bogatog, hladnog i pomalo okrutnog Henryja. Ako je itko pomalo podbacio, onda je to Schneider u ulozi Christiana, no to je dijelom i zbog toga što je njegov lik jednostavno potpuno pogrešan – tvrdoglav u svojim postupcima, a sebičan u svojim motivacijama – stoga je veoma teško suosjećati s njime.

Još poneka sitnica možda je mogla biti bolje odrađena – poput poneke gurnute metafore ili svršetka koji je ipak nekako uspio ispasti dobar, ali za dlaku – mogao je biti potpuna katastrofa. Ipak, ovaj film veoma je dobro ulašten, te graciozno kombinira melodramatiku kojekakve sapunice i veoma ljudske preokrete i zaplete u svojoj priči. On je tihi, a ipak veoma osjećajni trijumf koji pokazuje kako je, unatoč suprotnom popularnom mišljenju, neke tajne ipak bolje zauvijek držati zakopanima.