Warcraft (2016)

Kao film, “Warcraft” je nerazumljivo razbacivanje specijalnim efektima – pun glasnih zvukova, bijesa i nevjerojatno realističnih oraka, koji sve skupa ne znače apsolutno ništa. Priča prati rasu ogromnih čudovišta koja otvore portal do ljudskog svijeta kako bi uništili cijelo čovječanstvo, a ljudi se naravno odluče boriti protiv takvog nečeg. Osim glavnog konflikta iztmeđu oraka i ljudi, imamo i pokoju sitniju svađicu sa svake strane. Sve skupa užasno je zbunjujuće svakome tko nikada nije igrao niti jednu Warcraft igru, te slobodno možemo reći da ovoliko zbunjeni nismo bili još od Hobit trilogije.

Ukratko, imamo jednog prilično poštenog vojskovođu oraka koji se zove Durotan (koje “glumi” Toby Kebbell), a koji želi da njegov klan pronađe svoj novi dom, te prilično plemenitog čovjeka Lothara (Travis Fimmel) čiji je šogor, Llane Wrynn (Dominic Cooper), kralj ljudskog svijeta koji se naziva Azeroth. Tu još imamo i polu-polu ropkinju Garonu (Paula Patton), koja je dijelom orkinja, a dijelom čovjek, ili ćete barem tako misliti sve dok vam film ne kaže da se orci i ljudi do sada nikada nisu susreli, stoga ipak ne znamo koja je njena druga polovica. Barem možemo reći da je zelena.

Osim njih, imamo i čarobnjaka Khadgara (Ben Schnetzer), a njegova vrsta nije dobrodošla u Azerothu, iz razloga koji nam uopće nisu objašnjeni, no Khadgar se kune kako je on dobar i pošten. On otkrije da je u zemlji nastala zla zelena magija zvana Fell, što sve likove učini nervoznima, stoga pozovu čuvara zvanog Medivh (Ben Foster). Sve ovo nevjerojatno je komplicirano i zvuči kao da je izmišljeno u pet minuta. Možda dugogodišnjim igračima svi ovi pojmovi i likovi nešto znače, ali običnim smrtnicima koji odu gledati ovaj film apsolutno ništa neće biti jasno.

Ovaj kaotični, glasni i dosadni fantastični čušpajz režirao je Duncan Jones, koji je veoma talentiran redatelj (“Moon”, “Source Code”), a čiji je otac nitko drugi nego David Bowie, stoga ćemo prema njemu ipak biti blagonakloni. On je zajedno sa Charlesom Leavittom napisao i scenarij, no nažalost niti jednog niti drugog očito nije bilo briga ima li priča kao cjelina smisla, te postoje li u njoj likovi s kojima bismo se mogli poistovjetiti i navijati za njih. Iako ga ne bismo nazvali zabavnim, ovaj film također se i doima kao da nije napravljen po video igri, stoga barem to možemo istaknuti kao neku dobru točku. Umjesto toga, doima se kao da je napravljen po odbačenim stranicama knjiga iz serijala “Gospodara prstenova” ili “Igre prijestolja”.

Ipak, sve ovo vjernim fanovima Warcraft serijala vjerojatno neće predstavljati problem, stoga ako ste već dobro upoznati sa svim likovima, pojmovima i općenitom pričom iz ovog inače odličnog serijala video igara, vjerujemo da bi vam se i sami film mogao svidjeti. No, ako niste jedan od tih, možda je bolje da ovaj film zaobiđete i radije ponovno pogledate trilogiju “Gospodara prstenova”.